Nije stopom mjeriti
stopu grude zavičajne
ljepote opojne
toliko ima
kud kojom stazom krenem
u srcu osvanem
gdje god se okrenem
tud dopire tvoj sjen
da branim divotu srne
ne znam i ne umijem
riječ od razuma bježi
dok sretan umirem
sa suzom u žiću
ja kličem tvom biću
ter mrvom soli
oplakujem obale kobi
štono vjeru su mi dale
u kopno plodno
i morske žale
pa ako me i proglase
kukavnim sanjarom
il' sotonom crnom
ja ću tebe zvati
majkom domovinom
okrenuti neću leđa boli
sve i da na vodi
cvijet sa licem prema Suncu
pup bijel i crven
više nikad ne rodi.

Duško Babić