čisto poželim ponekad
ime da ti ne zazivam
u potpunoj ustreptalosti
(jer lijepo je jutro
započeti šalicom kave
a prije sna u tišini
odslušati nešto za svoju dušu)
i tako ostati pristojno hladan

na distanci kad bi se moglo

kao ruža što je trnjem
zapisala sve svjetske boli
i jednako zadrhtala na kraju
baš kao i na samom početku
noseći u sebi otrnjenost
za buduće susrete i (s)umiranja

sa distance kad bi se moglo

ljubiti nekoga kroz snove
otmjeno i dostojanstveno
odsanjati bez uobičajenog
zazivanja imena

i sve to uraditi u ime
odnjegovane samoće

znajući kako će dan
ostati čedan
i zapamćen jedino
sam po sebi

Danja Đokić