Mastilo se razlilo na bijelosti

netom otkinutog sjećanja.

Prstima dodiruje note

prilazi korakom tišim od šapata,

dahom zadrhti dan.

Mreška se lice jezera

dok lahor prebire nemir dubina.

Glazba zatvara vijeđe,

tijelo se savija

nježno klizeći niz pukotine

davno odigranih melodija.

Srebrom posute vlasi

odaju tisuće skrovitih misli,

bijegom

zaustavlja mogučnost.

Mastilo se razlilo na bijelosti

ispisanih godina.

Jutro zaustavlja korak noći,

noć siječe dan,

dan utire put srebrnih sjećanja.

Ljubica Ribić