ljudi koji se vole žive ljubav
noseći je uvijek sa sobom
razgovaraju svojim jezikom
koji nigdje nije zapisan
i nijedna ga država ne priznaje
ali ti ljudi ipak nastanjuju sve države
i govore upravo takvim jezikom

kad se ujutro probude
za dobar dan zasvjetle očima
i onda rade sve isto što i ostali
dok ne postanu tako gladni
pa se počnu dodirivati usnama

oni hodaju gradom jednostavno
lebdeći naprosto iznad zemlje
za nekoliko centimetara ljubavi
i prepoznaju ih samo oni što vole

uvečer ne gase svoje oči
dodirujući se uzajamno rukama
oni spavaju u širokom zagrljaju
naslanjajući srce na srce
i nikada jedno drugome ne okreću leđa

kad su bolesni stave svoje ruke
na grudi voljenog bića
i zajednički odboljevaju bol
njima sve daljine nisu daleke
a blizine ih još više zbližavaju

oni znaju dugo gledati u nebo
ali sigurno ne prate vrememsku prognozu
njima zapravo vrijeme i ne znači ništa
jer jedina važeća mjera za njih je ljubav

ljudi koji se vole razgovaraju svojim jezikom
ali kad se posvađaju najprije zašute
i bude dugo ta tišina rasprostrta zrakom
u nedostatku dlanova da prilegnu na drage grudi
oni se onda odistinski dodiruju jezicima

Danja Đokić