na mostu Mirabo
ljube se sjenke

rodila sam se zbog njih
a oni su već znali za tebe
zapravo oni su odmah znali
da ćeš doći jednom
i odnijeti im srce njihovo

na mostu Mirabo
i dalje se ljube sjenke

sad je tvoje sve što imam
noseći u sebi zapis prvog jutra
tebe koji si isto ovako
ljubio me u snu

pod opjevanim mostom Mirabo
pogledaj grle se sjenke

Nebeski pa ja tečem koritom
usplamtjele želje da me voliš
ovakvu kakva jesam razlivena
od tvojih očiju sve na rukama
grijeh jednom jedini da bih bila

na mostu Mirabo
sjenke se drže za ruke

taj prvi uzdah začet logikom udaljenosti
odavno već prevaziđen u vjerovanju
kako svemu što trajati je treba da potraje
i nikad više od Sene se ne povrati
na onaj nezamislivi kraj s početka
znajući kako Miljacka i Sena jednako teku
i sjedinit će se jedino kroz nas

na mostu Mirabo
sjenke se vole

prva jutarnja impresija samo tebi je znana
koliko te volim kroz ovo otvoreno okno
prevarenog stakla koje je uzalud uslovljavalo
daljinu kao neumitnost nastavka dana

na mostu Mirabo
čekam u sjenci Tebe

P.S. šaljem ti poruku:
neka ti sanjarenje bude međuobrok, ljubavi
kucanjem srca puklo je staklo
i sad me nosi sa sobom gdje god kreneš
čuvajući me u sebi, ljubim te

Danja Đokić