Prigušeno svjetlo iz kuta
Neugledna lampa, dovoljna svrsi
Osvjetljava ili prikriva
Samosjedeću mene u udobnom stolcu
Pomalo pohabanu, u tmini neprimjećeno
Nehajno oslonjena o vlastita koljena
U gledanju zaboravljena
Dlanovima bradu pridržavam
Tek, da zadržim pravac pogleda.

Sve je uokolo boje zamračenog purpura
I pomalo iskrivljena slika događanja
Ne pratim očima zbivanja
Gledam kroz čašu, crnog, tmastog vina
A čaša jedina pozitiva, u okruženju
Na visokoj, krhkoj nozi
Uspješno pridržava
Zaobljenost lopte, dopola ispunjene
Nektarom, slast kroz stoljeća opjevana.

I purpur razliven odbljeskom prigušenog svjetla
Nemarno, iz kuta osvjetljava lice
Tvoje lice stranca, ili znanca
Iz nekog zaboravljenog svijeta
Na tren, prizvanog iz sjećanja
Gledam te, neprimjetna iz kuta
Zaboravljam oči svoje, lice me privlači
Pripisujem trenu uživanja
Opijenih pupoljaka mojih usana
I svjetlošću, nemarno iz kuta prolivenoj
U čaroliju nezabilježenog trena...

Ne odoljevam, predajem misli cilju
Večeras tražim uživanja
Ona sirova, bez razmišljanja
Polako se izdižem, lagano opijena
Namještam nabore suknje, pokrivam ogoljena bedra
(Kao da netko uopće primjećuje ogoljenost bjeline)
Provjeravam sitne nabore na košulji prikrivanja
Uzdrhatalih udaha, podizanje grudi slijedi ritam izdaha
I krećem, prilazim ti, ohrabrena
S čašom u ruci nazdravljam
Tebi, meni, trenu prepoznavanja
Sve ostalo, ostat će sakriveno u stanicama trajanja.

Emilija Mijatovic