Sivilo složivo u slojevima
Razlijeva kišu
U daljinama
Već je ćuti u pravilnim udarima
Nimalo nježno, kao ritam timpana
U slijepoočnicama.
Trenom crnilo razliveno
Oči joj veže
Tmasto, kao tinta
Neisperivo
Pergament ispovijesti prekriva
Neumoljivo
Riječi ispisane nestaju...
Ne traži oslikano platno u dvije neboje
Traži riječi razlivene
Okreće pogled, polako
Kao da slijedom traži krivca
A krivac sakriven, instiktom zgrčen
Šaka ga zaštitnički prekriva
Nesmotrenost ispruženog kažiprsta
Tinta razlivena
Ispovijest izbrisana.

A već je osjećala olakšanje
Kao kad ispovijed daš, netom prije pričesti
I okus hostije ustima prizivaš
Olakšanje razriješenih grijehova
Cijelim tijelom osjećaš.

Sve...baš sve nestane
U crnilu tinte, razlivene...

Nemarno prebacuje kaput preko ramena
Težina čoje trenom tijelo prigiba
Još niže, niže ...čoja kroz noć ponavlja
Prsa uzdignuta, bluzom okovana
Ostaju udahom bremenita, izdah zaboravlja.

Noga u čistotu kiše zaranja
Noć je kao čedo privija
„Sve ima svoj red i slijed
Čak i moja ispovijed...“
Usnama nesvjesna ponavlja.

Emilija Mijatovic