Ne bih da me zoveš poetom
to te molim
ja sam tek kadra krkljati
poneku riječ
što me guši razboritošću svojom

raison d'etre zvuči pompoznije
kad ga tvoje usne izgovore umilno
čini se da postoji razlog za biti
paradigmom čovjeka u ilegali
mentorom budala što će te slijediti po ljepoti
po tragu zvijeri ranjene u centar ravnoteže
u unutarnje uho
tamo gdje se događaju ti slavni dvoboji
sudaranja bijelih i crvenih gubitnika

ne bih da me zoveš poetom
oni su redom samoubojice u ostavci
ja im se divim kao i ti
jer žive protiv svakog života
a ja to ne mogu
jer ga nemam
nemam protiv čega živjeti
pa te molim da me zoveš Licem
ispranim u najobičnijoj molekuli
olovnog sapuna.

Duško Babić