Ubilježit ću te u svoj spomenar
kišovitih popodneva
uz krik lastavice i čaj
koji će ostati neispijen
na staklenom stolu
jer me podsjeća na siromaštvo
a ne bi trebao
odrastanje je zapravo nemogućnost
shvaćanja zašto te baš sve boli
tjeme pritisnuto vizijama velegrada
Raj kao bordel svjetla
alkohol opran u krvi
ljubav kao ovisnost
neizlječiva vjera
u vlastitu besmrtnost
do zadnjeg trena
pa i tada ćeš skrušeno gledati
u umiruću žarulju oka
i zapjevati neku pjesmu s Juga
na jeziku lastavica.

Duško Babić