Ne prepoznajem sebe
u ovom jutru odrođenom
od magle što me slijedi

sve sam dalja od riječi
a znala sam napisati
ponekad i dobru pjesmu

reče mi prije par dana
u nekom razgovoru Admiral
kako se treba pozdraviti
sa pisanjem kad osjetimo
nutrinom pravu ljubav

nisam bacačica pjesama
kao naš veliki pjesnik
ali umijem voljeti
jednako jako kao on
svoju Barbaru

iako ne pitam gdje si
jer znam gdje uvijek jesi
i to je sasvim dostatno
da bih normalno disala

***

evo poklanjam
nedovoljno iskazanima
sve pjesme ljubavi
do sada napisane
odričem se svih
nesloženih riječi
težinom nosećih

dušom
ljubeći te

ja svoju pjesmu pišem
živeći je u tebi
i priznajem skrušeno
previše te osjećam
da bi te gradila slovima

kako si u pravu Admirale
svaka buduća riječ bi bila
jedna mala izdaja
onoga što volim

i više od previše
(ovo bi bio moj zadnji
vantjelesno začet čin
ljubavi zasigurno

opjesmen
porod na izdisaju)

Danja Đokić