Jesam li jasan pitajući kakve su
noćne draži kad čamotinja ne caruje,
kad ne bičuju prevare, kad nade korov
ne guši; kakvi su jastuci na kojima
šapuće san o valceru što s bajkama pleše…
i o sretnim ljudima i sretnim zemljama;
kakvi su…

...a onda pomislim kako
pramenove tvoje kose
u mojim očima razigrati

jer njihove su gozbe,
njihove enormne količine
ideologizacije bezvrijednosti
rasplamsani u njezinu srcu,

pa olujni val u meni zašumî:
Okupaj se u mom osmjehu
neka bar na tren skončaju
bezizlaz i tjeskobe
kamen tuge okruglih stolova
i drugih bogu-ukradenih-dana.
Evo, u mnogozvučju se čuju
i tonovi valcera, kroz
bespuće razuma stići će
moje uglačane cipele, frak,
ples i notturno
praznih dvorana,

i ne brini, draga, nisu
svi dani umrli, još će mirisati
osionost, primitivizam, komfor
i duhovna unesrećenost.
Pravo na život nije zgaženo jer
osvjestit ćemo trenutak,
ovo je noć i san a mi
još zrijemo, još lišće
snagom dodira zatreperi,
slobodno budi neizreciva.

mirkopopovic