ćemu strah

zaori duboko u njenu tamu

užgi luć

ne boj se

vatra prži

samo nemoćne

da shvate

ponesi tek kap

mirisnog ulja

utrljaj u njene tabane

nježno

kao da miluješ

pahuljasti oblak

snažno

da osjeti

dubinu tvoje vjere

u njene strahove

želje

ne boj se

krikova

jecaja

aveti što klize

niz zjene

ovij je smiljem

i povedi

daleko

u sebe

ne puštaj je

ni kad sniježi

nemoj dozvoliti

da okopni

ne znajuć

da ipak postoji

Ljubica Ribić