Sanjam jednu jesen
u kojoj kiše ne znaju
kako da prestanu
kako da se zaustave
jer su se oblaci stisli
zavili u crno
nebo sunce i zvijezde
pa liju i lijevaju
dan za danom
iz utroba svojih turobnih
po zemlji blatnoj
prezrenoj i ostavljenoj
na nemilost bijesnim vodama
što je guše i gutaju
u silnom tom zagrljaju
tmine nemile i strašne
uhvaćene u jauke jake
rastrgane gromovima
koji pale zadnje vatre
da ih kiše teške
jednom zauvijek ugase

sanjam takvu jesen
toliko sam te volio
toliko sam suza
zbog tebe ljube
iz duše prolio.

Duško Babić