Ugušena
u kaljuži vlastitog izvora
zamućenog pogleda
pitam
sebe u sebi,
dokle?
Dokle ću skrivati
sjaj u zjeni,
vrištati bolom
ranjene zvijeri?
Dokle ću živa
mrtvom sjenom
da se sjenim?
Treperi vrijeme,
duboko u stijeni
korak se težak lomi u meni.
Znam,
uzalud čamim
na izvoru mutnom,
kaljuža ova misao guši,
svijetlosti žedna
pružam ruke,
uspon je težak,
rane peku,
al` moram,
moram uz rijeku,
smjelo sad moram
dotaći hum,
izvora čistog
pronaći šum...