Zalomi se Pjesniku
nekad vers jak
otme se kao jauk
zažubori kišom slova
usrkrslom po šumama
vrletne mu ćudi
pa ga vodi posvuda
kroz djevičanska vrata
kipućih zvijezda
da njime miluje
grudi svoje drage
ispod bluze
da je ugrize
stihom za srce
i usne snene
rumen u obraze da joj brizga
riječima poteklim ispod laka mu pera
leđima svilenim klizi
ljubi svaki pedalj njena tijela
miluje joj kosu kao vitez
ranjen strelom strasti
u žudne prepone
ratujuć za kraljevstvo
on Boga i Anđele
šalje na spavanje
a nju dariva mislima
slasnijim od života
o savršenstvu oblika
njenih oblina
dok joj ramena cjeliva obnažena
kao niko prije njega
Pjesniku ruku nemirnu
vodi sveta želja
čuvstvom da obljubi ljepotu
čipkom od nježnih riječi
i beskrajnog svjetla.

Duško Babić