Pogledom otvara vrata,

u zagušljivom zraku nemoći

izrezuje komadić neba

ne bi li pronašla osmijeh

s one strane jecaja.

Bolnost nerođenih

istisnuta krikom rodilje,

lelekom duše

prognane

koračamo pustinjom škorpiona.

Otrov kola rođenima.

Ubosti sebe zlom slutnjom?

Tišina para misao,

snovi se igraju ping pong lopticama.

Uranja ruke u mastilo,

svježinu poljubaca utiskuje u grudi

dok škorpije šeću žicom

između jučer i sutra.

Grčevito hvata omču

tabanima sna.

Lopoč drhti dubinama

žabe krekeću,

prinčevi odavna ne prepoznaju

zrno graška

izgubljeno u pustinji nade.

Miris tamjana guši oprost

u kandilu voštanice plaču.

Pogledom otvara vrata

zabravljenog neba,

tempere odbačene

istisnuta jarko crvena

paleta krvari.

Ugušen jecaj

kiša ispire tragove

probuđenih...

Ljubica Ribić