Sve da te i nema
u fantastičnim knjigama
stvarima razbacanim po sobi
u slikama groma
bez rama groba
iz kojih dopiru
glasovi sjećanja
na razbijeno djetinjstvo
kao blud
neukrotive memorije
ispod jezika
ja bih te stvorio
od iste materije
kojom smo dolutali
ni od kuda
na valu svjetla
mi, sakupljači osmijeha
za Vlasnika vremena
gledali smo se u oči
vatra je šarala
u zjenicama
plameni krijesovi
kao kontrast
rukama bijelim
ali nježnim
što gradile su
kostur stvarnosti
od snova
dio po dio
dok sam osjećao
kako život kulja
iz zapaljenog grla
ti si rekla
budna sam
voli me
glasom nevinim
što ga nikad
ni vode hladne
ni usne gladne
više prešutjeti neće.

Duško Babić