ako pođemo od pretpostavke
kako smo oboje jučer imali loš dan
i kako je pun mjesec uticao
na rast ponosa u koji smo nehotice dirnuli
i kako je moja neprospavana noć
pisala najljubavniju pjesmu tebi
mogli bi jutro započeti jednostavno
prislanjanjem kažiprsta na staklo
za mir do neba uz obavezan osmjeh

mogli bi kad bi htjeli

jer ako trebamo sagledati problem
svatko ih svoje perspektive
onda je najbolje sjesti za stol
i o tome normalno razgovarati
nama je tišina uvijek lomila daljine
da bi nakon toga pustila riječ da se oplodi
i to ne u prolazu i nimalo prolazno
nego zato što je jutro donosilo rješenje
a svaka nastala bol jedino tako i može prolaziti

mogli bi kad bi umjeli

jer sve ono to smo imali naše
nije bilo samo tek tako u prolazu
mi se nismo ni susreli u prolazu
niti smo pamtili takav dodir i riječi
nije naša ljubav bila sjeme
da bi se padom u sibir zaledila
ili na ekvatoru spržila od vreline
niti bi skokom u neki ocean isparila
mi smo se pisali i osjećali ljubavlju
a ona je uvijek imala prolaz za dalje
jer smo je učinili vječnom kategorijom

trebali bi ako još volimo

i dalje nama tišina jača bliskost
da bi pustila želji da se oplodi
i ne u prolazu i ne prolazno
već zato što prolazi sve ono
što zaboli jer se ugriz ispere
najobičnijim dodirom usana

trebalo bi ako vjerujemo

poručujem ti s poravnatog ponosa
kako te u svakom slučaju volim
i evo najavili su prestanak kiše
prolaze oblaci prolaze
ustupajući mjesto suncu

molim te vjeruj mi

svi oni koji su jučer umirali
danas bi se sigurno pokajali

Danja Đokić