Kada samu sebe rasčlanjujem
Na sitne komade razdjeljujem
Pa opet bez nekog reda
Poluslijepa se preslagujem
Misli mi se u strahu razbježe
Odriču se i mene
I trena grubosti
I ludosti iz mene rođene
Meni nesvojstvene
Uz mene nevezane
Iz mene iznikle od nemoći
Jer danas priznajem
U prošlosti se vidim
Po oblacima sitnim koracima koračam
U onim mojim bijelim cipelicama
Lutam danima, lutam željama
Gubim se u nadama
Teško vidim sutra među silnim strahovima
Kao crnilo iz nekog ćoška razliva bjelinu
A sve moje u kugli bačenoj iz nigde u ništa.
Da zastanem, nerazumna
Da ne uplašim to malo dijete u meni
Mišlju progonjena, mišlju razum pogubila
Ja, nestvarna.

Sijeva sa sjevera, grom se tišinom razlijeva
I gle, kiša niz okno prelijeva
Kapi se mješaju sa suzama
Dal to ipak rasčlanjujem sebe u tugama.

Emilija Mijatovic