Moglo je izgledati
kao "Doručak kod Tiffanyja"
jer sve je bilo tu na mjestu
malena crna haljina
dogorjela među prstima cigareta
bjegom od same sebe
u negdje kroz dim

čak je i mačka bila tu
sa svih svojih devet života
iako se nisam osjećala
samoj sebi nimalo poželjnom
pa ni kroz poeziju odloženu
prije nešto više godina
na gornjoj polici uma

više bi mi odgovarao
Manet-ov "Doručak na travi"
jer nosi u sebi i kupanje
kojim bih mogla sprati
sve užase prošlih vremena
(bila sam tada drhtaj
Adamove jabučice
kao proviđenje Božje
i od samog Boga)

lijepo je što je meni lijepo
čisti larpurlartizam koji donosi
samo raskol između razuma i srca

no ja sam se ipak dogovorila:
s Ilijom doručkujem u sjenci
pjesama njegovih nastalih
u istom ovakvom stanu
na Čengić Vili locirano
kroz zid moje sobe
naše sobe

odavno već koračam
prostorom izgubljenih
(jutros mi i ambicija
pada u srcometru
dobija dubinu ambisa)
i evo tu sam

kad tonem nastajem
rijeka je prostor
gdje se rađam
materija kojom
gradim sebe
izgladnjelu od bola

čitajući enciklopediju živih
pod gr - gromovi, grobovi,
groteska, grijeh, gral
i grah je kažu sveta biljka
jer raste gordo prema nebu
visoko gore prema Njemu
eto sad znam zašto sirotinja
nikad nije imala skorbut
i nebo je jutros citrus
možda večeras bude rajčica
(njegovo srce lišava me anemije
zdrava poezija koju živim)

i teče tako Ilijina pjesma dalje
niže se strukom djevičanske ljepote
ta ogrlica od čistih slova
smisleno ljubeći me
dušom kamenog spavača

Danja Đokić