napisala sam dvadesetšest pisama
u onoliko dana koliko sam te upoznavala
putujući na relaciji istok-zapad
s kraćim odmorom tek pri kraju sna

jer dogodilo se puno toga van pameti
lijepog i tužnog i sve to odjednom čini mi se
u samo jednom danu u zajedničkom snu
u samo jednom predahu

našli smo se u istom filmu
iako nismo nikad zajedno
gledali kako to moćno zvuči
kad "Cigani lete u nebo"

podsjetio si me pritom na igru toplo hladno
iz vremena djetinjstva i dane u kojima sam
uspješno rješavala sve moguće testove
(jednog sam pokušala prepisati i profesor me
nevještu tome vrlo lako uhvatio)
priznala sam baš onako kako i tebi uvijek priznajem
jer ne umijem lagati premda bi jedna mala laž
možda mogla puno toga promijeniti
u ovoj igri bez granica u kojoj su mačka i miš
stalno mijenjali svoja mjesta bez protokola

pokušao si od mene stvoriti glumicu
neko novo lice koje je trebalo
da ljudima u parteru prikaže
koji je smisao života u promjeni
boje glasa ili smjelo ispružene ruke na gore

uvijek je izostajao aplauz, smijao si se grohotom
kako sam samo loš (kar)akter u svemu
i poslije smo znali otići na večeru
svatko na svojoj strani svijeta
za istim stolom sjedeći kao dva stranca
što se gledaju očekujući prepoznavanje
barem jednog zajedničkog nazivnika

kapitulirala sam govoreći ti
kako sam se čitava razlomila
razdijelila naprosto na proste faktore
uzaludno pokušavajući da se saberem
i poturim ti osmjeh iznad propupale suze

bože kako si me samo promatrao
kao ružu u staklu zarobljenu
žutu ružu među vilama od pera
ne razumjevajući kako je zapravo
moj proplanak bio prazan list papira
nad kojim su plesale riječi tebi upućene

na ulici podmetnuo bi mi ruku obješenjački
da ti padnem naoko naivno oko vrata
dok hodala sam uokolo izvikujući tvoje ime
i ljudi su se okretali ne prepoznavajući sebe
žalila sam ženu koja je na koljenima molila
da ti se dogodi ona jedina prava ljubav
dok te ona bude voljela i kad nisi kraj nje

sjećam se kroz maglu one večeri
odrobijane tišine kad je Halid zapjevao
"Kud baš nama dušo sevdah da se dogodi"
i onog trenutka kad sam upitala
zašto je princeza u jednoj bajci
tako nesretno nažuljala leđa
(i evo još uvijek sam bez odgovora) zašto
ne pamtim tko ih je kome okrenuo
ali odlično pamtim tko je trebao biti
hobotnica ili bačena mreža za ulov
ribe koja je već odavno bila na suhom

poslije sam potpuno zašutila, zapravo
zanijemila sam zamjehurila kao i sve ribe
puštajući te da mi kažeš kako me upravo tako voliš
jer sam inače takva kakva mislim da nisam
(zbog čega premalo dajem tražeći previše)

od tebe bilo je sasvim dovoljno da ne zaspem
u okruženju četiri sudbonosna zida
četiri moje strane svijeta koje su vodile tebi
i kad te nije bilo iščekivala sam te uvijek
strpljiva u svom nestrpljenju i rješena da ti kažem

kako iza nas neće ostati ništa,
najobičnije ništa, baš ništa više
od obične ljubavi samo
drugima besmrtne

Danja Đokić