Danas je

obukla crnu haljinu,

gracioznim hodom

skidala poglede

dokonih kritičara

besposličara duše,

možda ponekog sretnika...

Stavila tek kap,

dvije

mirisa zategnutih htijenja

tamo gdje slušnost caruje

u noći kad dahom

prebire usne...

Danas je

sakrila dijete duboko u grudima

probudila nemir usahlim usnama.

Strana i daleka.

Danas nije sakrila pogled

ispod lampiona

u šuštavoj svili

gramzljivog morala,

nije plakala

u kutu smrdljivog lokala,

samo je umila pogled,

okačila radost

na rever iznošenog kaputa,

savila zavežljaj nade

i nestala

u magli

probuđenog jutra.

Ako je slućajno sretnete negdje ispod lampiona, ne pitajte: zašto?

Ljubica Ribić