Zapalio sam svijeću
nad ranama sui generis,
u dahu bezbojnom,
u vršcima prstiju
razgranatim od iskona,
u ruci tvojoj okoštaloj
dok gledam izlistalih zagrljaja
iščezle slike
sam
nad malim plamenom
Velikog Zrnevlja.

Opet će plam kao vrijeme
hitro prhnuti i rastjerati mrak
tek da vidiš mi nemoć,
kako ne vidim ništa, osim modrih
daljina u zjenicama tvojim
onoga dana,

osim tvojih očiju u kojima
umoran bijaše žrvanj
prijeđenih puteva, gorčina
nad ispisanim stranicama
kad istodobno mogli smo,
ti već položen, ja još uspravan
jedino glasno šutjeti: kamo
stremi materija... zar u život
u kome su vode skrite
a lađe vječno plove.

U ruku ti okoštalu
spustio sam svijeću da spoznaš
krotko treperenje mojih očiju
u kojima zamire dan
i svijet dogorijeva.

mirkopopovic