Posvetivši joj baladu
(Balada o smrti, nepoznati autor:
 Evo me gdje te ljubim Smrti jedina
 u crno srce i lice slavno
 ne brani mi da o tebi pjevam
 sa pticama još očiju živih
 znam da kriješ se od svjetla
 gdje u tišini hrama piješ tek vodu
 s izvora mračna u dubinama
 a rado bi i hljebom zasladila jezik
 da ti nije te službe po kazni što je dobi
 ili po sestrinstvu s onim koji te stvori
 ne brani mi da te volim nježno u duši
 jer da nema te - tko bi nam međa bio
 tko bi nam preveliku bol sjekao
 pred svijetom slijepim od mlade krvi
 da nije tebe, anđele moj vrli)
pjesnik je ranio srce Smrti
i njeno lice razvedri se na tren
u kojem stvori se cvijet u vrtu
posvema crn u svojoj ljeposti
da umjesto njega vene
u zemlji miloj...

Duško Babić