Snovi ispiru dan

zamagljenim pogledom nesvijesnosti.

Periskopom

istražujem mogućnost

otvorenog dlana.

Da li da otvorim

navučene zavijese straha

i dozvolim osunčanom jutru

cvrkut ptica,

ili da čvrsto stegnem bedra

fetusom boli?

Guši učmalost

prstima ljepljive stvarnosti,

okreće obraz nakani

svirepog jezika.

Mirišu sviježe oprane plahte

mameći povratak

prije kretanja.

Prijeko potrebna

korica kruha

lijeno vuče umorna koljena.

Još jedan uzaludan dan

u koloni čekanja.

Tek broj nanizane boli,

novi pad,

a plahte mirišu,

Bože kako mirišu

na snove...

Ljubica Ribić