San otvara zatvorene ladice.

Obmana noći

u memljivosti ispod tisuće zašto???

Pogužvan dan

odbačen u prolazu.

Klatno neumorno udara,

srce treperi,

iza okuke čekaju

uplašene srne.

Stupica u kutu sobe

vreba.

Krivi korak.

Krivu riječ.

Hladni prsti prebiru crno bijeli svijet,

pianino plače ispod hladnoće.

Pismo miriše na kadulju,

pariškoplava razlivena

u proljeću.

***

Ima li mjesta u tvojoj košulji za drhtaj srne u noći kad svjetlost gubi sjaj, magla prekriva orošeno lice zemlje. Mogu li zavuči ruke duboko u njedra da ugrijem nadu ogrebanu sa slike, slučajno okačene na zahrđao čavao iznad kreveta.Škripi stvarnost u trošnom ormaru, osluškujem disanje nevidljivih patuljaka, kikot razigranih, sakrivenih... Predajem se sjećanju izvučenom iz zaskaljenih stanica trajanja. Plava mašna odbačena u kutu treče ladice s lijeva miriše na netom ubrane potočnice... San je jasniji svakim pomakom... Ne, nemoj da me budiš, u sobi je hladno, a ja, ja mirišem proljeće... ostavi ključ ispod otirača... danas neću ustajati... čekat ću te u proljeću...

Ljubica Ribić