Iznad ničije zemlje
uzdigla se vrteška zvijezda
ratnici su umorni podigli oči
gledajuć u čudu vrisku iskri nebeskih
očarani nestvarnošću tog osmijeha
što se rugao odozgo gorčini
i grču zasađenom u cvijet mladosti
koju krvariše revno po tuđim poljima
godinama gdje zaboraviše ognjište
i što ih zavadilo bješe do krvi bijesne
da umrijeti nije im bilo niti iza smrti
u tijelu probodenom žaokom glasa
bola iz grotla najdubljeg bunara vremena
pa kad prvom suza krenu niz
ogrubjelo lice što mu slikom bijaše
već izblijedjelom u vlastitom sjećanju
zaigraše oni kola sa milim zvijezdama
o kojem nećeš nigdje naći pisanog slova
doli u duši pjesničkoj.

Duško Babić