Otići ću bez znanja
o svom tijelu
o kostima tetivama žilama
o nazivlju svega
od čega jesam
čeljusti praznih bez riječi
o samom sebi i samoj tebi
o nama ovako stvarno samotnima
gdje imamo jedno svjetlo
za bezbroje pregladnjelih očiju
i tek jednu vapijuću noć
da se ranimo još mladi
samaritanskim usnama

filozofi ne žele ustati
iz svojih grobova
da nam daju smisao
tamo im je toplo
razumiju se bez riječi
u svilenoj marami svilene tišine
u srebru konačne tmine
bez potrebe za uljepšavanjem
najljepše laži
da je moguće shvatiti bilo što
osim onoga što nas ubija
ružičastom pjenom
podivljale krvi

otići ću bez ikakova znanja
prazan
mozga rasutog
u polje proljetnog cvijeća
gdje misli će moje
postati jasan miris
još bistriji u nosnicama
nekog meni
bez tebe
nepoznatog svijeta.

Duško Babić