na što sam sve pristala
da bih obojila nebo
dugom iz tvojih očiju
i preslikala pod kožu
sve to
čekajući
okrenula sat unatrag
a tebe još nije bilo
ispred kipova
zaustavljen tramvaj
peti po redu zvonio je
na odlasku
priče su se smijale
na usnama neznanaca
a moje cipele u nervozi
šamarale su pločnik
sustiglo me samosažaljenje
i potom prodavačica s korpom
koja me iz viđenja poznavala
i s osmijehom
u pola cijene nudila je
šarene marame
kakve nosim
odavno već
(zna ona)
istrošila sam se potpuno
kažem postiđeno
(pa netko je ipak tu
uz mene i priča
kako bi moglo biti bolje)
spoznajući istinu
(u bajke odavno ne vjerujem
a čuda se uglavnom događaju
drugima)
...
neka neka
uzmi od srca
kad dođe
(ima zbog čega)
sve će on to platiti
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Danja Đokić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!