Koračam u polusnu
u dan najskupocjeniji
obzirom da sam davno
stavila potpis u knjigu
vjenčanih
postala majka i pristojno
odbacujući deminutive
u tri minute nagurala
osamnaest godina života
i bez glupe grižnje savjesti
izvadila muška odijela
iz ormara vrijeđajući
katolkinju u sebi.
Danas slutim sve ono
što sam propustila
na silnim badnjim večerama
i rođendanima,
u eruptivnoj navali sreće
strašno važna ću rasti
ponosna jer nema više
teških tema od kojih se drhti.
Inače vezano za ovu temu
odlazim na kolodvor
iako nikamo ne putujem
i volim ono što se obično
ne može voljeti i smijem se
dok sva omamljena
netragom ne nestanem
u njegovim rukama
na vratima vlaka s kojim je
zapravo najavljeno vrijeme
koje tek počinje teći. Naše.
Peto godišnje doba.

luciapavlovic