dugo smo znali bušiti nebu nabrekli stomak sve dok se u horizont ne udene zora. sa vlatima među zubima zevati. zbog obilja ili nedostatka jednak nam bio otklon vrata. nenametljiv pokret usana. vodi se vešto popeti na gola leđa za hvatati penu, mada smo slutili da je vreme klopka u koju se pada u trenu. na svakom takvom putovanju riba nam bila putovođa pa smo joj na oči navlačili mrenu, da ko kako hoće i ako može pliva između neba i vode. nevremenu smo zabadali drvo da nam jabuke rode, da mlado nam zađe među ostarela rebra pa maše, maše i otera zlosrećna ptičja pera