Čovjek je izišao na ulicu.
Počelo je sniježiti.
Otvorio je kišobran
i poželio da pronađe srce snijega.
Kišobran ga je podigao s tla.
Jednom rukom držao je šešir
a drugom čvrsto stezao dršku.
Ovaj ga je vukao u visine.
Ispred njegovih očiju promicale su hrpe pahulja.
Imale su oblik malih bijelih anđela
s četvorima krilima.
Pozdravljao ih je kimanjem glave, osmijehom
a oni njemu zviždanjem neke nepoznate melodije.
Bila je i sjetna i sretna u isti mah.
Bez euforije, pomislio je u sebi.
Negdje ću stići, sve ima svoj razlog, cilj.
Shvatit će.
Slika se promijenila u visinama.
Našao se u snježnoj prašumi.
Ledene lijane obavijale su sva čuda svijeta.
Planine s prozorima i nebeske crkve.
Goleme statue konjanika što krvare bjelinu
u oči ranjenog konja.
Svijeteleće ribe u visećim jezerima.
Piramide okovane zlatnom tišinom.
Spustio se na najveću.
Odložio kišobran i ušao.
Tamo ga je našao.
Srce snijega.
I vratio u svoje grudi.

Duško Babić