uspinje se onaj osjećaj
iz utrobe negdje
ispod grudnog koša
iz petnih žila
ispod obrva
da se otrese
kroz načeti dan
putem obaveznog

dobro jutro

što je sišlo
niz kapke prozora
sa osmog sprata
od nebesa
kao da je netko zaljuljao
ptičje gnijezdo
i sada je lepet krila
prerastao u sliku o strahu
zbog ostanka

svijetli mrak sobe u rasulu
kao cvat nevinih očiju
i moj stan i moj san i moj strah

drhte omamljeni od hladnoće

zaboravljenog radijatora
dok prva jutarnja kava
poprima oblik
vanritualnog sadržaja
jer je okupah slučajem

ništa je sve i ne mijenja se
nikako po zvučnosti
Vagnerove simfonije u C-duru
iz koje izrasta čelo

visoko po komparaciji
izdiže se iz prizemnosti
općeljudskog zavida
neprekidno traje i traje i traje
to svjetlo od mraka
što se dijeli jedino

među kuglicama brojanice

vrteći se u krug oko prstiju

obezglavljeno dilemom
između htjeti i smjeti
od nemoći nadošlom

Danja Đokić