Gdje ste moji zaboravljeni,

U vremenu nestali,

U godinama kao godovi zapisani,

Pa isječeni, za potpalu pripremljeni,

Sagorjeli,

Gdje ste moji ljubavnici,

Vojsko bezimenih,

Neupamćenih,

Potrošenih,

Vojsko tijela bez lica,

Bez očiju, usana,

Nekad poljubljenih,

Okus poljupca ne zapamćen.

Kao voda niz planinu gromoglasna,

Ali neukroćena,

To sam ja,

Takva sam,

Danas priznajem,

Priznanje zapamtite,

Ne ponavljam ga više...

Sutra ću sve negirati!

Gdje ste zagrljeni,

Uz srce mi na tren pritisnuti,

Tren kratak...

Dugačak, koliko topla plahta

U ložnici uživanja,

Što ostaje kao nijemi svjedok,

Uzimanja...davanja...

Ni po čemu upamtljiv.

Po užitku vas u sebi slažem,

Ni po imenu,

Ni po mjestu,

Ni trajanju,

Užitku onog sirovog,

Tijelom razlivenog,

Ma kratkog,

Pa zaboravljenog.

Gdje ste bezimeni...

Ima li vam traga u godinama,

U desetljećima disanja,

Il' postojite u meni

Kao broj neupamćenih likova,

Kao film nepreglednih sličica davanja,

Zatvorenih u metalnu kutiju,

Na polici uredno složenu,

Ne zbog ljepote viđenja,

Već da kaznim sebe,

Zbog davanja,

I uzimanja,

Grabljenja,

Trošenja....

Gdje ste vojsko bezimenih...

Emilija Mijatovic