sad ću napisati pjesmu za tebe

i točno ćeš znati

da si subjekt

misliš da imaš moć

a svijet mete tobom

misliš da te vole

a oni se cerekaju iza tvojih leđa

kad te nagrade prihvatiš

ne znaš da te zovu ekshibicionistica

kad se osmjehneš

ogledala na njihovim licima krivotvorina su

priušte ti samo loše

sa šećernim licem

glasno šapćući laju da su sama dobrota

prihvaćaju tvoju otvorenost

još bolje te glancaju  sjaju njihove zavisti

hvale tvoj izgled hrabrost pamet iq

ali tek naizgled preko u grimase odjenutih fraza

koje procjeđuju kroz poluglasničke skrpanke

i misle

nedorasla je

laktaška megalomanka

a ti si tako nježno biće

i gdje je tvoje ogledalo ženo

ako nije u tebi

uvijek ćeš biti sama

premda će te šesti srpnja

na dan ljubljenja

okruživati upravo sama

/tako-je-zoveš/

ljubav

kad budeš meni pisala pjesmu

napiši je bez rime

i znat ću

 da sam baš ja pjesnički subjekt

Jure Drljepan (JUR)