Ostao je na vrhu jezika
okus marmelade od višanja
i djetinjstva
što ga nikad nije dovoljno bilo
da zaustavi slane rijeke

naše trajanje omeđeno je
hlapljenjem u mamurne oblake
u molekule oslobođene
ljudskog obličja
i vjerovanja
u bezbojni monolit
uspavanog neba

kad te pustim iz sebe
ti se nemoj vraćati
istim putem u srce

ostani mi na jeziku
kao još jedno
izgubljeno djetinjstvo

tako će me boljeti
neobično
nerazumljivo

i beskrajno dugo...

Duško Babić