Primio sam riječ i nošnju tvog svijeta
u svjetlu lampe od tisuću mjeseca
pjevalo se tu i plesalo u mističan krug
zrnu od žita u ambar da se spremi
za miraz zimi k'o za svadbu zreloj
u bijelu bajku odjevenoj ženi

Uzet ću te na ruke istog trena
ako preneš se u perju okrutnog sna:
neživo je sve ono što ne bi da živi
a mora otvoriti oči i za jutra
kad te nema.

Samo bih noćas da te gledam Julija
ruke umiru zadnje dlanova otvorenih
za Njega da nam sudi o krvi čistoj

Ti zaniječi a ja neću svoj dar nestajanja
ljubi me bunovnim usnama u groznici
a ja ću te kleti tvojim imenom i pjesmom
kad mi ne daš prijesto od prstiju spojenih
kao nikad prije nas što nitko nije umio
tako za nježnost moliti kožu, tu svilenu silu
a bilo je boli i ranije da ubija ohole

Samo bih noćas da te gledam Julija
tako sam čuo da:
treba protresti nebo
prije upotrebe.

Duško Babić