Treba pisati obične pjesme
o običnim ljudima
optimistički intonirane
o tome kako se vole u braku
kako ujutro spremaju doručak
a poslije posla malo dremuckaju
ili gledaju televiziju
o tome kako brinu
o svojim ostarjelim roditeljima
kako svoju djecu uče
moralnim vrijednostima
kako ih odvode u školu
i sačekuju kad je kiša
kako na tavan spremaju
potrošene i polomljene igračke
sagorjele zmajeve
i tepihe izišle iz mode
kako plaču nad sudbinom
predsjednika države
koji je izgubio mandat
na poštenim izborima
kako uredno izvršavaju
svoje građanske obaveze
plaćaju sve namete i dadžbine
te na koncu takvog običnog
i normalnog života
odu zasluženo u porezni Raj
gdje više nikad neće morati
ispunjavati raznorazne uplatnice
i strepiti da će biti
kažnjeni za neposluh
već će se tamo odmarati
i pjevati radosno
sjetnu pjesmu
nedoživljene mladosti.

Duško Babić