Čovjek se godinama

savija u fetus

u točku

zjenicu u oku

kad bih ti rekao ljubavi

da zbog tebe sedam dana

jedem samo sebe

pijem zgrčen vodu

iz kostiju iz zraka

presamićen u utrobi

a prati me cijela vojska

mrtvih dužnika

misli odvojenih stijenkom tanke vjere

od onih

koje su te htjele imati

bez oznake trajanja

na ambalaži kože

štavljene samo za tvoj pečat

da li bi me se barem sjetila

kad rukom prelaziš

preko lista

preko bedra

a tvoje rublje širi

miris na još te volim.

Duško Babić