Besmisleno je da pričam

o izobilju tajni

potrebne su mi

samo kad osjećam

antipatiju

prema izvanjskom svijetu

Sinoć sam sanjala jedan san

Ljubili smo se

pred željezničkom stanicom

ti si bio onaj pjesnik

koji je mrzio

tuđe žene

i vlakove sa nečistim kupeima

Jadniče

privikavao si se

da mi opišeš

formulu bola

zadihan od bludnih strasti

a ja sam se molila

da odbacim dušu

od nepravilnog rasporeda

izluđenih riječi

Onda se sjetih majke

obučene kao anđeo

dala mi pregaču

da nahranim zvijezde

koje su nestajale

ipod moje crvene marame

Jedan čovjek smrznutih usana

kupovao je novo sunce

vani bijaše mrak

ali i on je iščezao

u pupku mjeseca

Čudni snovi neki...

Ptice su me dozivale

da ismijavamo

sudbinu čovjeka

Vjetar mi dade nož

da ubijem rastanak

naše ljubavi

Pamtim,

dugo sam kotrljala jedan kamen

da popunim rupu

pred tvojim vratima

Kasnije, sakrih se u jedan stih

samo da bi me izgovorio

kroz milozvučne pjesme

Nitko nije primijetio

kako preselih

nedodirljive tajne

u običan razgovor

s kradljivcem mojih misli

Tko bi to znao, možda je i to

privilegija

da opstaneš u svojoj dusi...

julijana.marinkovik