Baš u vrijeme kad je trebala pisati
o nekim vrlo važnim stvarima
gospođa Istina je umirovljena
skupa sa svojom okoštalom
bolećivom dušom.
Kao i obično u takvim prigodama
bilo je kolača i zagrljaja
zdrobljenjih supstanci očaja
pod trepavicama umirovljenice.
Gledala je veliki vrli svijet oko sebe
kako se ne krijući olakšanje divi
fascinantnoj žuto-zelenoj krošnji
uredno podrezanog bonsaija
koji će vremešna starica Istina
gajiti dok ih smrt ne rastavi.
I odjednom izdužujući se pred svima
neumoljivo oblikujući u grotesku
psujući nimalo damski potrošeno vrijeme
gospođa Istina je zgrabila baklju
i bez riječi pred očima prisutnih
napustila slavlje odlazeći tamo
gdje će s najvećim počastima
svijetliti iz mraka daleke prošlosti.

luciapavlovic