Ne traži od pjesnika
da bude vjesnik
boljih vremena
u crkvi pod crvenim nebom
da bude kruti vjernik
s kolajnom od dragih ptica oko vrata
i križem plačuće šutnje u očima
on je div od djeteline
i dijete divljine
nedosanjani vojnik samoće
ukopan je ostao kao pjesnik-pješak
u pijesak
tamo gdje ljudskoj nozi
prestaje svaki trag
u grlu pregaženog svijeta
kao gluhi poliglot
čuvar ničijeg blaga
kome je ljubav nemoguća spržila sluh
dahom iznutra
kad su zvona izlivena u mrtvom listu zlata
utihnula na grudima grimiznog grada
od prejakog glasa
pod težinom Božanskog zaborava
i neizgovorenih riječi
neka nešto od ovog zemaljskog jada
ostane i našoj djeci.

Duško Babić