Bog je pjesnik
živi u straćari
pored mosta
što se urušio
pod težinom
samoga sebe
vezujući nikoga
i ništa
u sveopću prazninu

nema društva

sprema već godinama zbirku
pod nazivom
Jegulja u jeziku
aludirajući na sposobnost riječi
da se migolji
i sklizne
baš onda
kad je najviše trebaš
u mulj mutan
od zlaćaste krvi
izgubljenog smisla govorenja
kao izgovora

nema društva

ako ne računamo
da društvo može sačinjavati
jedna jedina osoba
nesposobna da se oda
bez krzmanja
nadirućoj smrti.

Nju je zaista trebalo
konstruirati.

Drugačije.
Božanskije.

Kad je već tu.

Duško Babić