pružim ti ruku, rastegljivu podebelu
traku oviješ mi oko mišice i zategneš
da žila nad laktom iskolači modrinu
poput plavog djeteta što strahom
pogođeno odjednom cijelo stane u
oko, tako nekako zaustavljaš tok

podužom iglom probodeš mi kožu
vidim kud mi krv odlazi, slijeva se
u prozirne uske epruvete, u sebi
nabrojim 480 fino složenih u sredini
i mirno gledam kako se pretačem
krvlju kroz iglastu šupljinu - u ruci

tvojoj iz moje žile cvjeta ambrozijska
crvena glavočika, u tečnom stanju je
jer je kasna jesen i tako prezimljava,
meškolji se u epruvetama, odvajaš
321 desno do prozora zastrtog vidika
i 159 lijevo do jazom otvorenih vrata

nisam sigurna da razumijem zašto i
molim lijepo, sad mi objasni kud vodi
taj hodnik osim napolje; naprijed je
neosvijetljen i vrata bez broja su zatvor-
ena, a meni treba doktor za dijagnostiku
etničkog čišćenja u istrebljivanju korova

s dinarskih padina, što ga je južni vjetar
raznio od đerdapa do triglava i dalje od
balkana, sestro, varaš se, iz šljunka moje
enklave je soča isprala korisnost nostalgije,
ali žalosna sam, jer su, eto, u trenu ishlapjele
tri godine iz epruveta moje tečne ambrozije

s tvoje desne strane, ispod zastrtog prozora
iza kojeg se ne vidi priroda, a ni č od čovjeka.
ne bojim se da će s kišom pocrvenjeti lipa, ni
šimšir na kućnom vrtu, zelenilo svojom krvlju
izbija, i ne bojim se bez kišobrana izaći na ulicu
i, tako ničija u kriku, mirno reći: ne idem nikud,

razumiješ li, sestro, ostajem, nikamor ne grem.

breza