Postoje nevidljivi ljudi
oblače jutrom
svoja nevidljiva odijela
i odlaze na nepostojeći posao
prozirnih lica
tamo prebacuju brojke
sa vidljivih na nevidljive pozicije
pojedu već pojedeni sendvič za užinu
prelistaju na brzinu novine
sa izblijedjelim slovima
i vraćaju se
istom trasom
u staklene domove
da postave mišolovke
za štetočine iz snova
što im grizu smisao
ponavljajućeg mehanizma
kojim čuvaju energiju
za suočavanje sa velikom prazninom
u kojoj će svima pokazati
svoje pravo lice
kad satovi prestanu
otkucavati
njihovim nepostojanjem
već odavno
izbrisano vrijeme.

Duško Babić