tako jezikom oko zuba kroz stisnuta

usta pljucneš pokoju žilicu od mesa

ili preostalog skeleta riječi, superlativ

u ljubavnoj pjesmi prodaje se k'o kič

i ne bi me doista brinulo da nije crnica

tako propusna i da mogu od korijena

odvaliti prokletu nogu pa da krenem

neosjetno da tako ne srastaš sa mnom

odrvenjelom usred zelenila u listanju:

list po list mirim šumom, s nečujnošću 

duplje u nozdrvi čekam miris zvuka što

s rese skoči da se mukom mraka razdani

(ni zvijeri se nepare svake minute:

uskladištena čežnja dozrije u urlik

pravog trenutka što izbije iz droba

da se sruči u ludo mekane kožuhe)

i to s tobom nema ništa osim daha

što s mojim srasta u kovitlac vjetra

tu negdje od usta do uha u vrtlogu 

oka držim se za sebe da o(p)stanem

od oka iznutra da odmjerim, izvažem

koliko tvoga a i moga soka će istisnuti

drvosječa iz godova u kojima  sam se

stisnuta širila kao srce pred otkucajem

ili žutilo što se istiha zavuče u listove

spomenara zaturenog među šarom

napola iskorištenih uspomena u petoj

ladici s odvaljenim dnom, lijevo od zida

tek toliko da mi zamuti razlučenost  riječi

da na kraju ni sama ne znam što zapravo

htjedoh reći: a da, nedostajat će mi pjev

zorom probuđen kad korijenom krošnje

beskrajnost nebeskog sivila probodem.

breza