Ona je stajala nijema
malena i smiješna
s trbuhom pod grlom
kao oblakom
sred ruševine bez i jedne
opeke i prozora
u ničijem gradu
u tamnici kože.
Samo je grč usana
prkosio plaču
čuvajući uzdah
za kopita noći
za bezdane
u kojima se suze
s magluštinama miješaju.
Njegov mrki pogled
dvije lađe
na kojima neće oploviti svijet
gledala je kako odlaze
i sa ničije zvijezde
nevina kao od majke rođena
ljubav pada u muk.

luciapavlovic