napisat ću pjesmu po Duškovom receptu.

neću krenuti baš  od jednostavnog stiha

ali hoću od jednostavne uzrečice

koju upravo i pravo u pravom

pjesničkom jeziku poslah sudcu liscu:

ujeo magarac vuka

i neka, recimo

bude naslov, koji se ponavlja

ujeo magarac vuka

kraj giljotine muka

tačno tamo ispod buka

skupio se narod, gleda i šuti

bogme, u tišini se ima što i čuti!

(sad preskačem nekoliko redova

da se prebacim s teme na drugu sliku)

pravednici u crnim kabanicama

turaju prste kroz rupice

i češkaju kokošje supice, ne bi li

podrignuli pečenice i tako smirili želudce

a magarac, ko magarac, naćulio uši

ne bi l' čuo što mu to u tvrdoglavoj duši

ne da da se preda, već tako k'o ukopan

samo glavom stresa; sa zubala

mu dlaka visi, nigdje traga  vučje krvi, al'

pravednik reče: kriv si, magarče, kriv si!

Puni smo vučje krvi, kriv si ... visi! visi

***

bezglavo krdo

pun žuti mjesec

na međašu zavija vuk

***

a svjetina samo gleda i šuti

bogme u tišini se ima što i čuti

dželat u dželatu spokojno čeka

njemu je jednako draga sjekira i Meka

svejedno mu je, jer živi i od krvi i od mlijeka

eh,magarče,  sklopi oči, što se ne vidi

lakše se nosi

ali Duško bi to pametnije završio, eh

breza