Oslovit ću te s
najdraža djevojko moja
ili mili moj anđele
kad nas odvedu
pred lice svjetine

Znam ljubljena
da će ti krv
jurnuti u obraze
i da ćemo pomisliti
sve u isti tren
na Manon
što rađala je heroja malog
duž ceste od leptira

I već će dijete
sasvim ojačati
(ne brini)
za igru zimskog sunca
a nas prezrijet će puk
kao i sve ranjene
u srce za san
kud kradosmo Bogu zoru
obojivši je
fantazijom invalida
zaigrani bez znanja
o strukturi svega
o časti

Gdje ćeš više
u taj čas
tražiti milosti za nas
kad nas spuste na koncu
u dom
za dvije
što u jednu se dušu zaputiše

Gdje najdraža djevojko moja
mili moj anđele?
(Leptiri se ne rađaju.
Oni procvjetaju.
Na vlastitoj zemlji.)

Duško Babić