ono što pamtim
bilo je jutro
prvo probuđeno
neisplakanim snom

i košulja na vješalici
grleći me jučer
što je ostavila trag
na mojim usnama

nevješto nanesene
riječi od karmina
kao kuglice sladoleda
isparene kaosom
(vreline od oka
 baš onako
u neizbježnosti)

i sve to kao
izmaknuto tlo
jer sam ti tabane
držala u dlanovima
ispruženim
na kazaljkama smisla
promašeno
dodirujući nebo

nakon što je netko
zagriženo u bijesu
pucao na noć
u meni se nešto
pomaklo
u promaknutosti

istog trenutka
i suzom odbjeglom
moralo se razdaniti

Danja Đokić